Zepter Masterpiece Collection izrađena je uz ekskluzivnu upotrebu porculana iz kaolina koji je otporan i na grebanje čelikom zbog velikog sadržaja kaolina (50-55%) i malih primjesa kvarca i ortoklasa (20 odnosno 30%). Ova vrsta porculana može se peći na vrlo visokim temperaturama, do 1350-1460°C.
Zepter Masterpiece Collection poštuje originalnu metodu proizvodnje porculana, koja datira unatrag do početka XVIII. stoljeća, kad je Johann Friedrich Böttger usavršio formulu koju je izumio matematičar i znanstvenik Ehrenfried Walther von Tschirnhaus i koji je, eksperimentirajući s nizozemskim kolegama, položio temelje suvremenog proizvodnog procesa. To je bio veliki korak naprijed, jer je do tada Kina bila jedini proizvođač porculana. Porculan je u Europu prevozila ekskluzivno nizozemska East India Company, a predstavljao je bogatstvo, prestiž i profinjeni ukus bez premca …
Sada, u XXI. stoljeću, Zepter je porculanu vratio njegovu prvobitnu veličanstvenost i ekskluzivnost, što svakom stolu daje kraljevsku eleganciju i svakodnevne prilike pretvara u svečanost.

Za proizvodnju ekskluzivnog porculana Zepter koristi jedino tehnike “u glazuru” i “nakon glazure”.
U toku proizvodnog procesa pečenja “u glazuru”, temeljna boja se nanosi indirektno na posudu uz pomoć neljepivog papira, putem šablone, a onda se peče na 1250°C tako da boja može utonuti u glazuru u tekućem obliku i time postići nezamjenjivi sjaj. Zatim slijedi postupak pečenja “na glazuru”: motivi (Zepterov Royal, Imperial i Black & White) slikaju se rukom, sa ili bez zlatnih ukrasa, a komadi porculana se peku na 840°C. Kako i samo ime govori, dekoracija je, dakle“na glazuri”.
Konačni stupanj uključuje ručno oslikavanje zlatom uz primjenu razrijeđenog 22-karatnog zlata, koje je prije izgaranja smećkaste boje zbog primijenjenih ulja i aditiva,a zatim se detalji na rubu nanose četkom. Ta se procedura zove “pečenje zlata”, a izvodi se na 800°C. Slično tome, drške, dekoracije i bordure se isključivo oslikavaju rukom. To je vrlo specijalizirani zanatski rad, a prenosi se od slikara do slikara tijekom desetljeća učenja. U usporedbi sa standardnom izradom porculana u svakoj fazi proizvodnje (tj. motiv i zlatne dekoracije se nanosi za vrijeme procesa utiskivanja uzorka), razlika i apsolutna superiornost Zepter Masterpiece Collection očita je u svakom detalju.

Bogatstvo i savršenstvo detalja, u kombinaciji s velikim brojem raspoloživih predmeta, sačinjava impresivni niz predmeta za postavljanje stola. Kolekcija porculana sadrži najveći mogući broj predmeta za postavljanje stola: od velikih tanjura za posluživanje do najsitnije soljenke, od dubokih zdjela za juhu do šalica za čaj i espresso, a svaki komplet je zamišljen tako da se može miješati i prilagoditi pojedinim komadima, i to od najosnovnijih komada pa do kompletnog niza u svoj svojoj veličanstvenosti. I konačno, nude se i kompleti za posluživanje čaja, kava i espressa.

Zepter International ponosan je što može potvrditi da je ovaj porculan i s njime povezana kolekcija iz asortimana Table Art u potpunosti izrađen ručno i ručno završno obrađen od materijala najbolje kvalitete. U cijelosti se proizvodi u Bavarskoj u Njemačkoj na najvišem nivou zanatske izrade. Svaki je komad izrađen ekskluzivno iz porculana iz kaolina prema originalnoj metodi iz 18. stoljeća. Tehnika završne obrade, koja se koristi za uzorke u boji je metoda “u glazuru”, a zlato se nanosi metodom “na glazuru”.
Fina pozlata je oslikana ručno u 22-karatnom zlatu tehnikom “pečenja zlata” što je vrlo specijalizirani zanatski rad.
Izborom najfinijih sirovina kontroliranog europskog porijekla i strogim nadzorom nad proizvodnjom, Zepter International jamči za najviše standarde kvalitete i tehnologije.

Vjerojatno znate da je izrada predmeta od gline jedna od najstarijih ljudskih aktivnosti.
Čak tamo u vrijeme Neolitika, ljudi su počeli mijesiti jednostavne posude od gline i ukrašavati ih otiscima prstiju, školjkama i slično. Kasnije su lončarske predmete pekli da postanu čvršći i otporniji.

Prošlo je oko 7000 godina od kada su ljudi počeli uzgajati pšenicu, mahune, grah i grašak. Cijelo vrijeme su tražili načine za čuvanje hrane. I tako su počeli izrađivati vrčeve iz gline.

U početku se sve to bilo vrlo nerazvijeno. Najvažnije je bilo izabrati pravu vrstu gline, onu koja je dovoljno ljepljiva. Drevni lončari tretirali bi glinu uklanjanjem svih nečistoća i oblikovanjem u cilindre. Stvarna proizvodnja započinjala bi kad se cilindrični oblik mijenjao u spiralni (uz dodavanje vode), a zatim u zdjelu. Zdjela bi se ostavljala da se osuši i stvrdne, da se spriječi njeno oštećenje. Nakon oko sat vremena, rub zdjele bi se namočio i oblikovao dodavanjem obruča.

Kad bi se takav vrč - koji se uobičajeno koristio za pšenicu – osušio, drveni lončari bi ga ostavili na vatri kroz najmanje dva sata. Kad su na vatri sagorjela sva drva, glineni proizvod bio bi gotov. Nisu sve posude uspjele položiti ispit na vatri i neke su pucale, a druge su stradale od komadića drveta.
Izum lončarskog kotača, vjerojatno od strane starih semitskih naroda, kao što su Hititi, ubrzao je proizvodnju okruglih posuda.

Osnovne vještine glaziranja opeke mogu se očitati iz nalaza na arheološkim lokacijama Babilona i Mezopotamije. Izvanredne keramičke posude nađene su i u grobnicama egipatskih faraona. U drevnoj Grčkoj bilo je amfora i vaza s dobro poznatim crveno-crnim motivima. A nakon velike selidbe naroda, Mauri su svoju keramiku donijeli u Španjolsku.

Na Dalekom Istoku, u Kini, porculan se počeo proizvoditi već u 7. stoljeću naše ere. Postupak je držan u tajnosti, a ekskluzivni izvoz u Europu započeo je u 13. stoljeću.

Znate li kako je porculan došao u Europu?
Kinezi su prvi savladali tehniku pečenja porculana. U 7. stoljeću prije Krista, u Kini se počeo izrađivati takozvani proto-porculan. Proizvodi nisu bili niti sasvim bijeli niti prozirni.
Od tada se u Kini proizvodi pravi porculan. Izraz kaolin (jedan od osnovnih sastojaka porculana) dolazi od imena planine Gao-Ling, gdje su bili iskopi porculanske gline.
Celadon, porculan blijedo sivozelene cakline, izrađivao se ekskluzivno za cara i njegov dvor.
Vraćajući se iz Azije, Marco Polo je porculan donio u Europu, prije godine 1290. Izraz porculan dolazi od talijanske riječi „porcella“ ili morska školjka, jer je materijal sličio morskim školjkama, kako u komadu, tako i u komadićima.

Od tada je Europa nastojala izraditi porculan i pokušavala proniknuti u strogo čuvanu tajnu Kineza o proizvodnji porculana.
U 15. stoljeću se porculan počeo uvoziti iz Kine u većim količinama, ali je još uvijek bio dosta skup, ako gledamo na njegovu protuvrijednost u zlatu.
U tom periodu, porculan je za europsku aristokraciju simbolizirao prestiž, a plemstvu se dopadala njegova puna boja i nježno ukrašavanje.
Do tada Europa nije bila u stanju stvoriti tako visoke temperature koje su bile potrebne za pečenje (i izradu) porculana.
Među početnim europskim pokušajima bio je tzv. Medici porculan, u 15. stoljeću u Italiji. Bijeli, ali ne tako prozirni porculan kao kineski, imao je dekoracije u kobaltu, koje imitiraju kineske motive. Slično tome, čuveni Fanasov Delft, iz Nizozemske, kopirao je kineske uzorke.
U međuvremenu su se kineski brodovi natovareni finim, krhkim predmetima iskrcavali u lukama Amsterdama, Genove i Venecije, a od tamo je porculan išao na kraljevske dvorove i u glamurozne palače. Najbogatiji ljudi toga doba natjecali su se svojim dragocjenim kolekcijama kao simbolima prestiža i moći.

Ehrenfried Walther von Tschirnhaus i doktor Johann Friedrich Böttger konačno su otkrili tajnu materijala za porculan u Meissenu 1708. godine.
Njihovi prvi pokušaji izrade porculana sličili su tvrdom crvenkasto smeđem kamenu. Kaolin se pojavio tek nakon što su se barokne perike počele pudrati.

Ubrzo nakon toga je u Meissenu 1708. godine otvorena manufaktura tog poluporculana. Oba gospodina su naporno radila da otkriju tajnu smjese.
Konačno je godine 1709. Böttger uspio, godinu dana nakon što je Von Tschirnhaus preminuo.
Sljedeće godine je u Meissenu uspostavljena prva manufaktura porculana, koju je vodio Böttger do svoje smrti godine 1719. Godine 1718. nekolicina radnika iz dvorca u Meissenu je odala tehnologiju izrade porculana. Još jedna manufaktura porculana uspostavljena je u Beču godine 1718.

Najprije se priprema materijal. To je:

Godine 1718. Nizozemac Claudis Innocetius du Paquler otvorio je drugu europsku manufakturu porculana u Beču, a od sredine 18. stoljeća tvornice se osnivaju po cijeloj Europi.

Za izradu porculana trebamo:

Razni uzajamni odnosi tih tvari definiraju tvrdoću i mekoću porculana.
Tvrdi porculan izrađuje se iz 40-65% kaolina, kao u većini europskih tvornica, dok meki istočno azijski porculan sadrži ispod 40% kaolina, a ostale tvari, kao ortoklas pasta i kvarc, dolaze u omjeru 50:50%. Zubni porculan sadrži preko 80% ortoklasa. Smjesa se mijesi i gnječi, pere i onda oblikuje.
Nakon toga se materijal oblikuje po želji i onda, što je važno, suši i peče u tunelskoj peći na preko 900°C. Taj porculan koji se zove biskvit može se ili se ne mora glazirati. Ako se glazira, potreban je još jedan naknadni toplinski tretman, na 1450°C. Kad je to učinjeno, proces je gotovo potpun uz izuzetak dekoracije, koju ćemo vidjeti kasnije.

Kaolin je čista supstanca koja potječe od ortoklasa, maksimalno tvrda, prozirna i bijela, a peče se na preko 1300°C. Mora se peći u ograničenom prostoru, to jest uz što manje zraka, da se osigura bjelina i da se spriječi neželjena promjena boje zbog željezne nečistoće.
Gustoća porculana je oko 1231 kg/m² Kaolin je dobio ime po planini Gao–Lin u Kini, gdje je ta supstanca prvi put pronađena.